HRVATSKI JEZIK – PITANJA ZA MATURU:
JEZIK I IZRAŽAVANJE
Čovjek kao društveno biće upućen je na druge ljude s kojima mora komunicirati.
Sporazumjevanje (komunikacija) – proces u kojem se prenose različite obavijesti, misli, osjećaji, stvari..SUDIONICI KOMUNIKACIJSKOG PROCESA:
· Pošiljatelj poruke (govornik)
· Primatelj poruke (slušatelj)Pošiljatelj poruke Primatelj poruke
1. psihološka faza (stvaranje pojmova) 1. psihološka faza
2. fiziološka faza (prenošenje podražaja 2. fiziološka faza
3. fizička faza (pokretanje govornih organa) 3. fizička faza
PRIOPĆAJNI KANAL – put kojim poruka ide od pošiljatelja do primatelja. Smetnje koje se mogu javiti otežavaju ili onemogućavaju komunikaciju u priopćajnom kanalu – nesporazum (buka). Da bi se to izbjeglo pomažu nam zalihosni ili rendundacijski elementi – to su oni elementi, odnosno dijelovi poruke, koji ne sadrže novu obavijest nego samo ponavljaju ono što je već od prije poznato, tako iz poznatih činjenica možemo predvidjeti nove obavijesti.
KAKO SE SPORAZUMIJEVAMO???
MIMIKA – pokretanje očiju i mišića lica kojima izražavamo svoje misli i osjećaje
GESTE – pokreti glave, ruku ili cijeloga tijela kojima želimo prenijeti neku poruku ili koji prate govor
˛GOVOR RUKU˛ - za osobe oštećenog sluha
2. Fonem, alofon, fonetika, fonologija
FONEM – najmanji dio jezičnoga znaka koji nema svoje značenje, ali ga uvjetuje. Fonemi se u govoru ostvaruju glasovima. Fonem ima razlikovnu ulogu pa promjenom fonema dolazi do promjene značenja (npr. kosa – koza). Zamnjenom samo jednog fonema dobili smo novi jezični znak, odnosno novi izraz uz koji je pridružen novi sadržaj. Fonem nema značenje, nema sadržaj i jezični znak nije zbroj tih značenja. Značenje riječi nastaje udruživanjem fonema s drugim fonemima u određenom redoslijedu. Promjenom redoslijeda fonema riječ ili gubi ili dobiva sasvim novo značenje.Razlikovna (distinktivna) obilježja ona su obilježja fonema po kojima se on razlikuje od ostalih fonema koji bi mogli stajati na njegovu mjestu i uzrokovati promjenu u značenju jezičnoga znaka.
FONOLOGIJA – Znanstvena disciplina koja proučava foneme. Ona proučava osobine pojedinih fonema, njihove međusobne odnose i načine na koji oni stvaraju jezične izraze.
FONETIKA - znanstvena disciplina, koja proučava glasove same po sebi-njihova artikulacijska (mjesto i način tvorbe) i akustična (zvučnost) svojstva. Nju zanimaju svi mogući načini izgovora pojedinog glasa.
ALOFON – govorne inačice jednoga fonema koje nemaju razlikovnu ulogu. Izgovorna varijanta fonema; razlika je uvjetovana mjestom u riječi. npr. triješće / prašuma – varijante fonema š
tango / Jana – varijante fonema n. Bilježe se u uglastim zagradama posebnim znakovimak koje nazivamo fonetskom transkripcijom. Uvjetovani su položajem fonema u riječi odnosno okolinom u kojoj se fonem nalazi.
3. Nepostojano a, gubljenje istih suglasnika
Neke riječi između zadnja dva sulasnika imaju samoglasnik a, koji ne dolazi u svim oblicima takve riječi. Takvo a nazivamo nepostojano a.
Najčešće se pojavljuje:
a) N. jd. i u G. mn. nekih imenica muškog roda
borac - borca momak - momka
borci - boraca momci - momaka
b) u G. mn. nekih imenica ženskog roda
daske- dasaka , bačve - bačava
c) u N. jd. muškog roda pridjeva u neodređenom obliku
dobar (neodređeni) - dobri (određeni)
radostan(neodređeni) – radosni (određeni)
d) u N. muškog roda jednine nekih zamjenica
sav (jd.) - svi (mn.)
kakav (jd.) - kakvi (mn.)
GUBLJENJE ISTIH SUGLASNIKA
Dolazi kada se jedan do drugoga nađu dva ista suglasnika.
Npr. Bez zvuka – bezzvučan – bezvučan
Pet + deset – petdeset – peddeset – pedeset
Bez + žica – bezžični – bežžični – bežični
4. Alternacije ije/je/e/i
U prošlosti hrvatskoga jezika na mjestu današnjih ije, je, e ili I nalazio se glas nazvan jat (e).
Osnovno pravilo glasi: u dugom slogu pisat ćemo ije, a u kratkom je.
Promjene ije/je/e/I nastat će ako se kratko je dulji ili se ije krati promjenom oblika riječi ili u tvorbi novih riječi.
1. duljenje kratkoga je
U većini riječi s kratkim je nakon duljenja dobivamo dugo je, kao npr. u G mn. mesto – mjesta
Rjeđe će kratko je nakon duljenja biti zamijenjeno sa ije, kao:
Zamjeriti – zamijerati; letjeti . lijetati, slijetati; prelaziti – prijelaz
2. kraćenje sloga s dvoglasnikom
Ako se krati slog s dvoglasnikom, na njegovo mjesto dolazi kratko je. Npr:
bijes – bjesnoća; bijel – bjelogorica; dijete - djeteta
3. zamjena ije ili je sa i
Umjesto ije ili je ispred o dolazi samo i:
Cijel – cio; dijel – dio; vidjeti – vidio
5. Jednačenje suglasnika po zvučnosti
Zvučni b d g z ž č ć
bezvučni p t k s š dž đ f c h
Kada se jedan do drugoga nađu dva šumnika različitapo zvučnosti, dolazi do njihova JEDNAČENJA PO ZVUČNOSTI , nakon kojega oba šumnika postaju zvučna ili bezvučna.
Uvijek se prvi glas zamjenjuje svojim zvučnim ili bezvučnim parom prema drugom glasu.
Dakle, moguća su dva slučaja:
S zvučni + S bezvučni = S bezvučni S bezvučni
S bezvučni + S zvučni = S zvučni S zvučni
Npr. vrabac – vrabca – vrapca
!!! od ovog pravila izuzima se šumnik d koji će ispred s, š, c, č i ć ostati u pismu nepromijenjen:
brodski, odšetati, podcijeniti…
6. Jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe
Ova glasovna promjena obuhvaća četiri glasa: zubnike S, Z i N te jedrenik H.
· zubnik S zamjenjuje se nepčanikom Š ispred nepčanika Č, Ć, LJ, NJ
npr. nositi – nosnja- nošnja
raz + čistiti = razčistiti – rasčistiti – raščistiti !!!
· zubnik Z zamjenjuje se nepčanikom Ž ispred nepčanika Đ, DŽ, LJ, NJ
npr. kazniti – kaznjiv – kažnjiv
!!! sljubiti, raznjihati (s i z su završetak prefiksa u složenoj riječi)
snjegovi, sljepoća (s i z se nalaze isped lj i nj u kojima je glas j dobiven od starog jata)
· jedrenik H zamjenjuje se nepčanikom Š ispred nepčanika Č I Ć
npr. orah – orahčić – oraščić
· zubnik N zamjenjuje se dvousnenikom M kada se nađe ispred dvousnenika B ili P, osim u složenicama čiji prvi dio završava zubnikom N
npr. obraniti – obramben
nastaniti se – nastamba
ALI!!! izvaNblokovski, jedaNput
7. Jotacija
Jotacija je stapanje nenepčanika s glasom j u nepčanik.
c + j = č klicati - kličem, micati- mičem
d + j = đ glodati - glođem, glad - glađu
g + j = ž blag - blaži, čagati - lažem
h + j = š mahati - mašem, tih - tiši
k + j = č jak - jači, skakati - skačem
l + j = lj dalek - dalji, sol - solju
n + j = nj tanak - tanji, zelen - zelenju
s+ j = š pisati - pišem, visok - viši
t + j = ć smrt - smrću, ljut - ljući
z + d = ž brz - brži, mazati – mažem
Jotacijom nazivamo i pojavu kada se između p, b, m, v i glasa j umeće l koji se onda stapa s j u lj.
Npr. glup – glup+ji – glup l ji – gluplji
8. Palatalizacija
Palatalizacija – je glasovna promjena u kojoj k , g , h u nekim oblicima ispred samoglasnika e i katkada ispred i prelaze u palatale č , ž , š.
Npr. momak – momče
U nekim riječima palatalizira se i c ispred otvornika e ili i:
Npr. mjesec – mjeseče; ptica – ptičica
9. Sibilarizacija
Sibilarizacija je glasovna promjena u kojoj k , g , h ispred samoglasnika i prelaze u c , z , s.(piskavci ili sibilanti)
majka – majci, briga – brizi, orah – orasi
10. Glasovi č i ć, dž i đ
· Glasovi Č i Ć dolaze u riječima kojima postanak nije vidljiv
Č – bačva, Beč, čep, čaša…
Ć – bećar, Gospić, leća…
!!! Čudan – dobroĆudan; hlaČe - hlaĆe
· U izvedenicama i oblicima prema osnovnom K i C dolazi č, a prema T i D dolazi ć
k/č = vuk – vučji; poruka – poručiti…
c/č = ptica – ptičar; stric – stričev…
t/ć = brat – braća; ljut – ljući...
đ/ć = u nekoliko riječi zbog jednačenja po zvučnosti – smeđ – smećkast; riđ – rićka...
!!! bičem (instrumental od bič) – bićem (instrumental od biće)
· Glas DŽ zvučni je parnjak bezvučnoga Č. Nalazi se:
1. na mjestu č ispred zvučnoga b: jednačiti – jednaDŽba
2. u riječima sa sufiksom –džija i izvedenicama od njih: bundžija, šeširdžija..
3. u riječima kojima postanak nije vidljiv i u izvedenicama od njih:džamija, džem, džemper, hodža..
Glas dž dolazi često u riječima iz turskog jezika (turcizmi) koje se u hrvatskom jeziku upotrebljavaju iz posebnih razloga ili kao stilski obilježene: amidža (stric), džabe (badava), dženet (raj, nebo)...
· Glas Đ je parnjak bezvučnoga Ć. Nalazi se:
1. u oblicima i izvedenicama na mjestu osnovnoga d:
glad – glađu; mlad – mlađi…
2. u riječima kojima postanak nije vidljiv i u izvedenicama od njih: anđeo, čađa, đak, đeran…
11. Morfologija, morfem, vrste morfema
Morfem je jezična jedinica koja ima i svoj izraz i svoj sadržaj, svoje značenje. Ona je i najmanja jezična jedinica koja ima i izraz i sadržaj. (fonem nema sadržaja).
N – grad Ć
G – grada
D – gradu
A - gradĆ
V – grade
L – gradu
I – gradom
Ć - nulti morfem – sadrži gramatičko značenje, a to je N i A jd. i mn.
Morfologija (oblikoslovlje) jezikoslovna je disciplina koja proučava morfeme.
Vrste morfema:
Korijenski morfem – onaj koji nosi temeljno značenje riječi (lat. korijen – radix) (grad)
Prefiksalni morfem – dopunjuje značenje korijenskog morfema i nalazi se ispred njega, tj. s njegove lijeve strane.
Sufikslani morfem – dopunjuje značenje korijenskog, nalazi se iza njega, tj. s njegove desne strane (gradom)
Morfemi mogu biti:
Rječotvorni – zovu se još i tvorbeni ili leksički. Služe za tvorbu riječi i imaju leksičko značenje. To su i prefiksalni, i sufiksalni i korijenski morfemi.
Oblikotvorni – (gramatički) služe za tvorbu oblika riječi. Ima gramatičko značenje (padež, rod, broj, lice, vrijeme...), a vrsta je sufiksnog morfema.
Sve prefiksalni i sufiksalni morfemi nazivaju se AFIKSALNI MORFEMI.
12. Imenice
Imenice su promjenjiva vrsta riječi kojima imenujemo bića, stvari i pojave. Mogu biti:
Konkretne – imenujemo ono što je stvarno, konkretno – Luka, selo, Požega, trava...
Po opsegu ono što označuju mogu biti opće, zbirne, vlastite i materijalne.
Opće ili apelativne imenuju svaki pojedini član neke vrste, a time i cijelu vrstu; npr. mačka je imenica i za jednu mačku i za sve ostale mačke.
Zbirne imenice imenuju skup stvari ili pojava i mi ih shvaćamo kao cjelinu: lišće, granje, telad...
Zbirne su imenice po obliku jednina jer i znače jedno. Lišće je žuto, ali su listovi žuti!!!
Vlastita imena (nomina propria) imenuju samo jedno biće ili stvar. Npr. Mihovil je ime jedne osobe (iako više osoba može nositi isto ime, mi uvijek mislimo na jednu).
Materijalne ili gradivne označuju nešto materijalno. Npr. sol, voda, zlato, kisik, meso...
Apstraktne imenice – označavaju nešto nestvarno, neopipljivo. Npr. sreća, smijeh, život, učenje...
Gramatičke kategorije imenica
U imenica razlikujemo gramatičke kategorije: rod, broj, padež.
GRAMATIČKA KATEGORIJA RODA
Tri su gramatička roda: muški, ženski, srednji.
Muški rod – sin, konj, golub...
Ženski rod – majka, kuća, lutka...
Srednji rod – označava mlado od ljudi i životinja – dijete, slonče, ždrijebe.. (sunce!)
U nekih se imenica spol i gramatički rod ne podudaraju. Primjerice, imenica starješina označava mušku osobu, ali se sklanja kao imenica ženskoga roda.
GRAMATIČKA KATEGORIJA BROJA
Jednina i množina
Većina imenica ima oblike i za jedninu i za množinu – konj – konji; žena – žene...
Neke se imenice upotrebljavaju samo u jednini (singularia tantum). To su:
· Osobna imena i prezimena (Iva, Mario, Marković, Janković...)
· Neka zemljopisna imena: Zagreb, Kupa, Vransko jezero
· Zbirne imenice: telad, granje, smeće...
· Opće materijalne (gradivne) imenice: zlato, med, mlijeko, ulje... ako i imaju množinu, to je onda različita vrsta istog materijala (sva su mlijeka zdrava – misli se na mlijeka bilo kojeg proizvođača)
Neke se imenice upotrebljavaju samo u množini (pluralia tantum). To su:
· Neka zemljopisan imena: Vinkovci, Ploče...
· Neke opće imenice: grablje, naočale, usta...
GRAMATIČKA KATEGORIJA PADEŽA
Hrvatski jezik ima 7 padeža jednine i množine. Nazivi padeža podrijetlom su latinski i svaki odgovara na pitanje za živo i neživo.
Nominativ tko? što?
Genitiv koga? čega?
Dativ komu? čemu?
Akuzativ koga? što?
Vokativ oj!
Lokativ o komu? o čemu? (uvijek je s prijedlozima na, o, po, prema, pri, u)
Instrumental (s) kim? (s) čim?
Promjena riječi kroz padeže zove se sklonidba ili deklinacija.
Sklonidba imenica:
Sklanjati imenice znači njezinoj osnovi dodavati padežne nastavke.
13. Zamjenice
Zamjenice su promjenjiva vrsta riječi, zamjenjuju imenice ili upućuju na osobu, predmet, misao i sl. Po značenju zamjenice mogu biti:
· Lične ili osobne zamjenice
Zamjenjuju osobe u komunikaciji.
Ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni, one, ona
· Povratna zamjenica
sebe, se
Povratna zamjenica znači da subjekt vrši radnju na sebi, radnja se vraća na subjekt. Povratna zamjenica nema nominativa i vokativa, ista je za sva lica, rodove i brojeve:
Ja se češljam, ti se češljaš, oni se češljaju..
· Posvojno-povratna zamjenica
Svoj
P-p zamjenica zamjenjuje posvojni pridjev, znači da što pripada subjektu. Ona zamjenjuje sve posvojne zamnjenice. Isti je oblik za jd. i mn., za sva tri lica.
On čuva svoju kuću.
· Posvojne zamjenice
Moj, tvoj, njegov, njezin (njen), naš, vaš, njihov
Zamjenjuju posvojne pridjeve, označavaju što kome pripada.
· Pokazne zamjenice
Ovaj, ova, ovo, taj, ta, to, onaj, ona, ono, onolik, onoliko, toliko...
Odgovaraju na pitanja Koji? Kakav? Koliko?
· Upitne zamjenice
Tko, što, koji/koja/koje, kakav/kakva/kakvo, čiji/čija/čije, kolik/kolika/koliko.
Upotrebljavaju se u pitanjima. Imaju oblike za sva tri roda. Tko je upitna zamjenica za živo, a što za neživo.
Tko je to napisao? Što je napisano?
· Odnosne zamjenice
Tko, što, koji, čiji, kakav, kolik
Odnose se na riječi iz glavne rečenice ili na cijelu rečenicu. Upitne i odnosne zamjenice iste su izrazom. Razlikuju se samo po upotrebi.
Neka se javi čiji je to sat.
Kada je što odnosna zamjenica, može se odnositi i na živo.
To je žena što sam je vidio.
· Neodređene zamjenice
Netko, nešto, neki, nečiji, nitko, ništa, svatko, svačiji, itko, išta...
Njihov naziv govori da su to zamjenice koje zamjenjuju nešto neodređeno, nepoznato. Upitne i odnosne zamjenice postaju neodređene i kada ispred njih stoji čestica ma, makar, bilo ili čestica god iza njih. (ma tko, ma što, tko god...)
Velikim početnim slovom pišu se zamjenice Ti, Tvoj, Vi, Vaš kada se obraćamo jednoj osobi iz poštovanja.
14. Pridjevi, komparacija pridjeva
-promijenjive riječi koje se dodaju imenicama da bi ih pobliže označili. Dijele se na opisne, posvojne i gradivne pridjeve.
A) Opisni ili kvalitativni pridjevi označuju kakvo je što,izriču svojstvo imenice. Pripadaju im i glagolski pridjevi radni i trpni. ( podivljao, učen).
npr. Dječak je velik. Rijeka je brza.
Gradivni ili materijalni pridjevi označuju od čega je što, izriču građu onoga što imenica imenuje.Često se upotrebljavaju u prenesenom značenju. Tada imaju sva obilježja opisnih pridjeva. (zlatno doba, staklene noge...)
npr. Lopta je gumena. Sat može biti zlatan. Ogrlica može biti biserna.
Posvojni ili posesivni pidjevi označuju čije je što, izriču pripadanje.
npr. Auto može biti bratov. Zemlja može biti majčina.
S obzirom na određenost dijelimo ih na:
ODREĐENE – odgovaraju na pitanje koji? Označavaju izabrani, određeni pojam, predmet i sl.
NEODREĐENE –Odgovaraju na pitanje kakav? Upotrebljavamo ih kada imenica uz koju stoji znači nešto neodređeno, nepoznato, općenito. Neodređeni je pridjev dio imenskog predikata.
Komparacija ili stupnjevanje pridjeva- uspoređivanje najmanje dvaju imenica na temelju neke zajedničke osobine.
Prvi stupanj - pozitiv (star mornar) – oblik pridjeva koji označava svojstvo nečega bez usporedbe
Drugi stupanj - komparativ (stariji mornar) – oblik pridjeva koji označava da netko ili nešto ima to svojstvo u većoj mjeri od drugoga.
Treći stupanj - superlativ ( najstariji mornar) – označava kada netko ili nešto ima to svojstvo u najvećoj mjeri.
Kompairati se mogu samo opisni pridjevi.; iznimno se mogu komparirati i gradivni i posvojni pridjevi ali samo kada imaju preneseno značenje.( ovo dijete je zlatno.)
1.nepravilna komparacija- samo ovi pridjevi : dobar- bolji, zao- gori, malen- manji, velik- veći, dug- dulji (ili duži).
2.nastavak -ši - samo ovi pridjevi: lak- lakši, mek- mekši, lijep- ljepši
3.nastavak -(j)i - pridjevi koji završavaju na nepalatal ( uvijek dolazi do jotacije); jak- jači, gluh- gluši, lud- luđi, crn- crnji, bijel- bjelji.
-pridjevi koji završavaju na palatal ili -r ( ne dolazi do
jotacije, j ispada); krnj- krnji, riđ- riđi, vruć- vrući
4.nastavak -iji – komparativ tvore svi u pozitivu trosložni i višesložni pridjevi; redovit – redovitiji; jednostavan - jednostavniji
5. Pridjevi na –ak, -el I –ok (u pozitivu) gube te izraze u komparativu:
dalek – dalji; žestok – žešći…
6. Pridjevi koji u pozitivu imaju ije u komparativu ije krate u je
lijep – ljepši, vrijedan, vredniji, vrjedniji...
Tvorba superlativa
Naj + komparativ = superlativjači – najjači
15. Brojevi
Brojevi su dijelom promjenjiva vrsta riječi kojom se izriče koliko čega ima i koje je što po redu.
Dvije su vrste brojeva:
a) GLAVNI – označavaju koliko čega ima
jedan, pet, tri...
b) REDNI – označavaju koje je što po redu
prvi, peti, treći...
Od glavnih brojeva sklanjaju se samo 1, 2, 3 i 4. Naravno, sklanjaju se i svi višeznamenkasti brojevi koji završavaju sa 1, 2, 3 ili 4.
Slaganje broja s imenicom
· S brojem 1 imenica se slaže u rodu, broju i padežu:
Jedan čovjek, jednoga čovjeka.. četrdeset jedan čovjek...
· Brojevi 2, 3, 4 u N jd. imaju uza se imenicu u G jd. za muški i srednji rod, u N mn. Za ženski rod.
N dva slona
G dvaju slonova
· U ostalim padežima uz broj dolaze imenice (pridjevi ili zamjenice) u istom padežu množine:
Npr. uplašio se zbog dva miša/dvaju miševa.
Kada je uz brojeve 2, 3, 4 prijedlog, oni se ne moraju mijenjati.
Npr. Došao je s dva prijatelja.
· Brojevi 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12 (...) 20 (i dalje svi brojevi kojima je zadnji broj 5, 6, 7, 8, 9, ili 0), ne sklanjaju se. Uz njih stoji imenska riječ u genitivu množine.
Npr. pet slonova, četrdeset osoba, devet žena...
Redni brojevi se svi sklanjaju. Imaju, dakle, kategoriju roda, broja i padeža.
Brojevne imenice – Tvore se od glavnih brojeva od 2 – 99 (dakle, osim broja 1 i brojeva s brojem 1 na kraju): trojica, dvadesetdvojica..
Brojevni pridjevi – Upotrebljavaju se samo uz imenice u množini – uz imenice koje nemaju jednine ili uz imenice koje znače par nečega; dvoja vrata, troje hlače..
Brojevi i pravopis – sastavljeno i rastavljeno pisanje: sastavljeno se pišu brojevi od 11 – 19, zatim sve desetice.
Stotice se mogu pisati i rastavljeno i sastavljeno. (dvije stotine, dvjesto)
Kada uz broj dolazi riječ tisuća, milijun, milijarda itd. onda se pišu rastavljeno. Rastavljeno se pišu i ostali složeni brojevi.
Sa spojnicom pišemo brojeve kada oni zajedno označavaju približne vrijednosti: dva-tri..
Nazivnici se u razlomcima pišu sastavljeno, a brojnici kao glavni brojevi: 21/33 dvadeset jedna tridesettrećina.
16. Glagoli
Glagoli su promjenjiva vrsta riječi koja označava:
a) radnju: pisati
b) stanje: živjeti
c) zbivanje: roditi se
Glagoli imaju pet gramatičkih kategorija: vrijeme, način, vid, lice, broj.
Promjena glagola po licima zove se sprezanje ili konjugacija.
Glagole po vidu dijelimo na:
Svršene – označavaju radnju koja je izvršena – pasti
Nesvršene – označavaju radnju koja traje, nije završena ili se ponavlja s prekidom – padati
Neki glagoli mogu biti dvovidni, i svršeni i nesvršeni: ručati, doručkovati...
Glagole po predmetu radnje dijelimo na:
Prelazne – imaju uza se imenicu u akuzativu(predmet radnje), tj. objekt
On ima knjigu. (ima što?)
Neprelazne – nemaju uza se im. u A, objekt. Oni znače stanje ili zbivanje.
Spavao je na sijenu.
Povratne – imaju uza se povratnu zamjenicu se.
- pravi povratni glagoli – nenaglašeni oblik se možemo zamijeniti naglašenim oblikom sebe
češljam se/sebe
- nepravi povratni glagoli – Brinemo se (ne možemo reći Brinemo sebe)
Glagolski oblici
Infinitiv – neodređeni glagolski oblik. Kazuje nam radnju, stanje, zbivanje. On je osnovni gl. Ooblik. Završava na –ti ili –ći (hodati, leći)
Prezent – je jednostavni glagolski oblik koji izriče radnju u sadašnjosti. Tvori se i od svršenih i od nesvršenih glagola. (hodam, plešem, govorim...)
Perfekt – složeni glagolski oblik koji označava radnju u prošlosti. Tvori se od oblika prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog koji označava određenu radnju, stanje ili zbivanje (pisao sam, pisao je)
Aorist – jednostavni glagolski oblik koji označava prošlu svršenu radnju. Tvori se od svršenih glagola nastavcima: h, Ć,Ć, smo, ste, še - oh, e, e, osmo, oste, oše
Npr. napisah, napisaše..
Imperfekt – jednostavni gl. oblik kojim se označava prošla nesvršena radnja. Tvori se od nesvršenih glagola nastavcima: ah, aše, aše, asmo, aste, ahu/jah/ijah; pisaše, trčaše..
Pluskvamperfekt – složeni gl. oblik koji označava pretprošlu, davno svršenu radnju. Tvori se od gl. pridjeva radnog i i perfekta ili imperfekta pom. gl. biti: bio sam pisao/bijah pisao.
Futur 1. – složeni gl. oblik kojim se izriče buduća radnja. Tvori se od prezenta pom. gl. htjeti i infinitiva koji označava radnju o kojoj se govori: ja ću pisati !! pisat ću !!
Futur 2. – (EGZAKTNI) – složeni gl. oblik koji označava predbudućnost, radnju koja prethodi budućoj radnji. Tvori se od gl. pridjeva radnog i prezenta pom. gl. biti; budete pisali..
GLAGOLSKI NAČINI
Imperativ – zapovijedni načinTvori se od infinitivne osnove glagola kojoj se dodaju imperativni nastavci, i to samo za 2. lice jednine i 1. i 2. lice mn. Za 3. lice jd. i 3. lice mn. Imperativ se tvori česticom neka s prezentom; piši, pišimo, neka piše..
Kondicional prvi(sadašnji) – tvori se od aorista pom. gl. biti i gl. pridjeva radnog odgovarajućeg glagola. Izriče želju ili mogućnost; pisali bismo
Kondicional drugi (prošli) – tvori se od kondicionala prvog glagola biti i gl. pridjeva radnog odgovarajućeg glagola; bih bio pisao
GLAGOLSKI PRILOZI
Glagolski prilog sadašnji (particip prezenta) – tvori se tako da se glagolu u 3. licu mn. u prezentu doda morfem –ći; plivaju – plivajući
Glagolski prilog prošli (particip perfekta) – infinitivnoj se osnovi doda morfem – vši, -avši; napisati – napisavši, baciti – bacivši..
GLAGOLSKI PRIDJEVI
Glagolski pridjev radni (aktivni) – tvori se od infinitivne osnove kojoj se dodaju morfemi:
Jednina- -o/-ao, -la, -lo
Množina - -li, -le, -la
Pisala, pisali..
Glagolski pridjev trpni (pasivni) – tvori se od infinitivne osnove kojoj se dodaju morfemi: -n, -en, -jen, -t; pisan, započet..
17. Nepromjenjive vrste riječi
PRILOZI – nepromjenjiva vrsta riječi koja se najčešće prilaže glagolima kao oznaka mjesta, vremena, načina, količine i drugih okolnosti. Mogu se priložiti i imenicama i pridjevima: mnogo posla, jako lijepo. Ono brzo (pridjev) mače brzo(prilog) jede.
Prilozi gdje, kamo, kuda! = gdje se upotrebljava kada pitamo za mjesto radnje (gdje si ostavio kaput?); kamo za cilj kretanja (kamo si krenuo?); a kuda za smjer kretanja (kuda si se provukao?).
PRIJEDLOZI – nepromjenjiva vrsta riječi, označavaju odnose među imenicama. Ne mogu stajati samostalno, nego uz imenske riječi (u njemu, na suncu, pred kućom..) Prijedlozi su: do, iz, k, na, nad, o, od, po, pod, pri... Prijedlog s pišemo s naveskom a (sa) ako iza njega doleze riječi koje počinju sa s, z, š ili ž ili ako ta slova stoje na drugome mjestu, a ispred njih je suglasnik. (sa stilom, sa ksilofonom..)
ČESTICE – nepromjenjiva vrsta riječi koja služi za preoblikovanje, mijenjanje značenja. Zovu se još riječce ili partikule. To su:
ne – mijenja jesnu rečenicu u niječnu: Želim to – Ne želim to.
li, zar – služe za oblikovanje pitanja: Hoćeš li? Zar hoćeš?
evo, eto, eno – služe za upućivanje, pa se zovu – upućivačke riječi.
neka- za tvorbu imperativa (3. lice)
VEZNICI – nepromjenjiva vrsta riječi , služe za povezivanje rečenica. To su: i, pa, te, ni, niti, a, ali, nego, već, no, ili, jer, ako, iako, premda, dakle, stoga...
Službu veznika mogu imati i prilozi i odnosne zamjenice: Neka se javi tko je to učinio.
USKLICI – njima označavamo osjećaje, raspoloženje. Mogu biti i onomatopejski (oponašaju zvukove iz prirode): oh, eh, hi, haj, jao, uf, bljak, pljus...
Usklici mogu zamjenjivati i značenje pridjeva, imaneica ili glagola (posebno u razgovornom stilu): Bilo nam je bljak!; Prišao je Ireni i pljus!; Osjećam se haj!
18. Ljudevit Gaj: »Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja«
Ljudevit Gaj, kajkavac po rođenju (Krapina), kao ideolog ilirskog pokreta želio je ujediniti Hrvate u borbi protiv Mađara u jednom jeziku. S mišlju da je standardizacija hrvatskoga jezika bitan preduvjet političkom uspjehu ilirskog pokreta, tiskao je 1830. u Budimu Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja. Tom je knjižicom, a i svojim prvim javnim jezikoslovnim nastupom, Ljudevit Gaj reformirao dotadašnji neujednačen i neusustavljen slovopisni sustav. Ljudevit Gaj predložio je nove znakove (slova) za palatalne suglasnike koji su se dotad, najčešće pod utjecajem talijanskoga i mađarskog slovopisa, pisali uglavnom kao dvoslovi ili troslovi. Pritom se Gaj priklonio kajkavskome slovopisnom sustavu koji nije (kao štokavski) imao dijakritične znakove. Pod utjecajem Pavla Rittera Vitezovića Ljudevit Gaj je u Kratkoj osnovi predložio najprije znakove s tildom (~), tj. za svak glas poseban znak.
19. Pisanje velikog i malog slova
Velikim početnim slovom piše se vlastito ime, prva riječ u rečenici , riječi iz počasti
Velikim slovom se pišu osobna imena, prezimena, nadimci, imena naroda i njihovih pripadnika ( Grk), pripadnici kontinenata, država, posvojni pridjevi na OV, EV, IN—( Katin, Božji..) , svi članovi imana gradova, sela, zaselaka ( Babina Greda), svi članovi imena kontinenata ( Južna Amerika) , imena ulica, trgova, gradskih naselja, vjerskih i državnih blagdana, imena organizacija, ustanova, javnih skupova, imena žaupanija ( Ličko- senjska) , naslovi pjesama, knjiga, propisa, zakona.
Malim slovom se pišu opće imenice koje uz osobno ime znače zanimanje, titulu ( kralj Tomislav)
Osobna imena u službi općih imenica ( amper, ford –auto, Ford Smith-osoba
Nazivi životinja, riječi spojene s negacijom ( nehrvatica ), Pridjevi koji se tvore sufiksima OVSKI; EVSKI; INSKI ( matoševski stil )
Strane svijeta, atributi koji pokazuju položaj – ( zapadna Bosna ), opće imenice –sunce, mjesec, pridjevi od imena blagdana i spomendana ( božićni kolači ).
20. Predikat, objekt
Predikat ili prirok je član rečeničnog ustrojstva kojim se izriče radnja, zbivanje i stanje, odnosno što subjekt radi. Predikat je najvažniji, temeljni član gramatičkog ustrojstva, rečenična jezgra. O predikatu ovise svi ostali članovi rečenice. Predikat nije ovisan ni o jednom čalnu rečeničnog ustrojstva, već sam sebi otvara mjesto u rečenici. Gramatičke kategorije predikata su lice, vrijeme, način, broj i vid. To je ujedno gramatičko ili unutarjezično značenje predikata:
Zrinski je napisao pismo:
Lice – treće; broj – jednina; vrijeme – perfekt; vid – svršenost.
Predikat ima i leksičko ili izvanjezično značenje. Pismo je napisao Zrinski na papir, nije ga npr. govorio.
Vrste predikata:
Predikat koji se izriče glagolom zove se glagolski predikat. Glagolski se predikat može sastojati i od dva različita glagola: od glagola koji sam za sebe nema potpuno značenje i infinitiva glagola koji služi kao dopuna: Ne može se jesti.
Predikat koji se sastoji od spone, tj. pom. gl. biti i neke imenske riječi zove se imenski predikat. Kao dio takvog predikata dolaze:
a) imenice – Ti si kukavica.
b) pridjevi – Ivica je bio zadovoljan.
c) zamjenice – Je li ovo vaše?
d) brojevi – Ja sam prvi.
Predikat sa svojim dopunama, objektom i priložnim oznakama čini predikatni skup.
OBJEKT
- član rečeničnog ustrojstva na koji prelazi radnja izrečena glagolom. Odgovara na padežna pitanja. Mjesto u rečenici otvara mu predikat, pa je objekt ovisan o gramatičkim svojstvima glagola.
- Objekt može biti izravni ili direktni te neizravni ili indirektni, ovisno o gramatičkim i leksičkim svojstvima glagola.
- Objekt uz prijelazne glagole odgovara na pitanja za akuzativ (koga? što?) i zove se izravni ili direktni objekt. (Lucija je pružila ocu knjigu). Izravni objekt može stajati u genitivu, koji u negiranim rečenicama zamjenjuje akuzativ (Donio sam kruh)
- Neizravni ili indirektni objekt stoji u kosim padežima: (Pomozite mi brati jabuke)
- Prema obliku objekt može biti prijedložni (Još ne govorim o povratke) i besprijedložni (Pročitaj pjesmu još jednom).
- U rečenici može biti više izravnih ili neizravnih objekata: Donijeli mu samo brigu.
21. Priložne oznake
PO članovi su rečeničnog ustrojstva kojima se označuju različite okolnosti u kojima se vrši radnja.
Vrste priložnih oznaka:
· PO mjesta – izriču mjesto na kojemu se vrši glagolska radnja: Tamo me pričekaj. (ogdovaraju na pitanja: gdje, kamo, kuda, odakle, dokle?)
· PO vremena – označavaju vrijeme u kojemu se vrši gl. radnja: Uvijek je našla vremena. (kada, otkad, dokad?)
· PO uzroka – označavaju uzrok gl. radnje: Zaplakao je od uzbuđenja. (zašto, zbog čega?)
· PO načina – izriču način na koji se vrši gl. radnja: Tiho je šaputala molitvu. (kako?)
· PO namjere – izriču namjeru s kojom se vrši gl. radnja: Navratili smo prijatelju radi dogovora. (radi čega, zašto?)
· PO društva – označavaju s kim u društvu subjekt vrši gl. radnju: Družio se sa siromašnima. (s kim, s čim?)
· PO količine – označavaju količinu radnje: Triput sam izlazila na dvorište. (koliko, koliko puta?)
· Osim spomenutih, postoje još Po poredbe, posljedice, pogodbe, dopuštanja i izuzimanja.
22. Subjekt, atribut, apozicija
Subjekt ili podmet je član rečeničnog ustrojstva koji označuje vršitelja radnje (za živo) i predmet (za neživo) o kojemu se govori. Prema vrsti riječi subjekt je najčešće imenica i stoji u nominativu: Bogatstvo ne čini sreću. I ostale vrste riječi (promjenjive) mogu imati službu subjekta, najčešće zamjenice, a gdjekad i pridjevi, glagoli (u infinitivu) te brojevi.
Subjekt ima dva značenja u rečenici – gramatičko (unutarjezično) – kategorije roda, broja i padeža) i leksičko (izvanjezično) – u svijetu koji nas okružuje.
Jabuka ne pada daleko od stabla.
Gramatičko: rod:ženski; broj: jednina; padež: nominativ.
Leksičko: vrsta voća.
Izostavljeni subjekt naziva se skriveni ili neizrečeni subjekt – Razumijem pravila školskog oblačenja. (tko? – ja)
Rečenica u kojoj subjekt nije precizno određen jednom rječji, nije poznat ili ga uopće nema naziva se besubjektnom rečenicom – Dugo se pripovijeda o mogućnosti leta na najbliži planet.
SUBJEKTNI SKUP – subjekt može imati jednu ili više dopina – Tamno zvjezdano nebo treperi nad nama.
Rečenica može imati i više subjekata – Šenoa, Kovačić, Gjalski, Leskovar, i Matoš pisali su o Hrvatskom zagorju.
Atribut je riječ koja se dodaje nekoj drugoj riječi da je pobliže označi.
Atribut može biti:
a) pridjev
Morska pjena šumi okolo brda.
b) zamjenica
U neko se doba zagledaše kao izmjenjuju neku misao.
c) broj
Prvi tkalački stroj imao je samo osam vretena.
d) imenica u genitivu ili kojem drugom kosom padežu
Konobar donese zdjelu hrane.
Svaka imenica u rečenici može imati jedan ili više atributa.
I cijele te vjetrovite i kišne jesenske noći hladno mnogo crnih sjena oko Mrtvog jezera.
Skup riječi u službi atributa zove se atributni skup.
Vrtovi suvremena čovjeka puni su različita cvijeća.
Neki potomci ovih prvih vrtnih ruža bili su još ljepši.
Sročni ili kongruentni atribut je onaj koji se slaže s imenskim riječima u rodu, broju i padežu.
Nesročni atributi najčešće su imenice u genitivu, a mogu biti i u nekome drugom zavisnom padežu.
Apozicija je imenica koja pobliže određuje drugu imenicu s kojom se najčešće slaže u rodu, broju i padežu. Učenica Zrinka rado čita lektiru.
Apozicija je najčešće dopuna subjektu (imenici), ali može biti dopuna i ostalim imenicama u rečenici: Vidio je rijeku Savu.
Sročna apozicija – slaže se u rodu, broju i padežu – gospodin župnik
Nesročna – planina (ž.r.) Velebit (m.r.)
23. Nezavisno složene rečenice
Nezavisno složene rečenice (koordinirane) su one vrste rečenica koje se sastoje od surečenica koje nisu ovisne jedna o drugoj. Vrste:
SASTAVNE – i, pa, te, ni, niti
I – znači istovremenost, ali i poslijevremenost
PA – poslijevremenost, tj. radnja druge surečenice događa se poslije radnje prve surečenice
TE – istovremenost i poslijevremenost
Sastavne se rečenice ne odvajaju zarezom osim ako nešto ne želimo posebno istaknuti ili kod ponavljanja.
- Idem u školu i plačem od muke.
RASTAVNE – ili (ili – ili)
Sadržaj rastavnih rečenica međusobno se rastavlja što znači da se može ostvariti sadržaj samo jedne surečenice. Ne odvajaju se zarezom!
- Ili miruj ili izlazi!
SUPROTNE – a, ali, nego, već, no
Sadržaj jedne suprotan je sadržaju druge surečenice. Odvajaju se zarezom!
- Čovjek jede da živi, a ne živi da jede.
ISKLJUČNE (izuzetne) – samo, samo što, tek, tek što, jedino, jedino što..
Sadržaj jedne isključuje sadržaj druge surečenice. Odvajaju se zarezom.
- Svi su zapisali zadaću, samo ja nisam.
ZAKLJUČNE – dakle, stoga, zato što
Odvajaju se zarezom. Sadržaj druge prelazi kao zaključak prve surečenice.
- Mislim, dakle jesam.
Rečenični niz – nastaje kad se rečenice nižu bez veznika, odvajaju se samo zarezima.
SASTAVNE ASINDETSKE – vezane su nekim zajedništvom, a odvajaju se samo zarezom.
- Pijem čaj, prehlađen sam.
SUPROTNE ASINDETSKE – sadržaj im je suprotan (zarez)
- Tresla se brda, rodio se miš.
RASTAVNE ASINDETSKE – obično se vezuju crticom, a u svakoj surečenici izrečen je samo dio sadržaja.
- Ideš – ne ideš?
24. Zavisno složene rečenice
Sastoje se od: glavne i zavisne rečenice. Zavisna rečenica uvrštava se u ustrojstvo glavne.
Uvrštavanje: G + Z = gramatički red, ne pišemo zarez
Z + G = inverzija (zarez!)
- umetanje: zavisna je umetnuta u ustrojstvo glavne, odvaja se zarezom.
Vrste:
PREDIKATNE
Vrsta rečenice u kojoj se predikat odnosi prema subjektu, tj. zavisan prema glavnoj. Vezna sredstva su odnosne zamjenice: tko, što, koji, čiji, kakav, kolik i veznik da.
- Grad je kakav još nije bio.
SUBJEKTNE
Subjektne se rečenice odnose prema glavnoj onako kako se subjekt odnosi prema predikatu. Mora odgovarati na pitanja TKO? ŠTO?
Vezna sredstva: tko, što, koji, kako, da(veznik)
- Tko pjeva, zlo ne misli.
OBJEKTNE
Koga? što? Zavisne rečenice koje se prema glavnoj odnose kako se objekt odnosi prema predikatu. Vezna sredstva su: odnosne zamjenice – tko, što, koji, čiji, kakav, kolik, veznik – da, čestica – neka i prilozi – (vremenski, mjesni, načinski, uzročni).
- Čula sam što se dogodilo.
ATRIBUTNE
ZSR u kojima se zavisna surečenica odnosi prema glavnoj kao atribut prema imenici ili nekoj drugoj imenskoj riječi. Vezna sredstava su odnosne zamjenice: koji, čiji, kakav, kolik, što i prilozi – gdje, kamo, kuda, odakle.
- Jednostavna- pronašao sam izgubljeni dokument – atributna: Pronašao sam dokument koji je izgubljen.
APOZICIJSKE
ZSR koje se uvrštavaju na mjesto apozicije u glavnu surečenicu. Uvijek se odvajaju zarezima za razliku od atributnih.
- Jednostavna – Bolesnici ne mogu mnogo raditi – apozicijska: Ljudi koji su bolesni, ne mogu mnogo raditi.
MJESNE (lokalne)
Uvrštava se u glavnu rečenicu na mjestu POM-a. (gdje, kamo, kuda, odakle, dokle??)
- Nema sloge gdje nema dobre volje. (gdje nema sloge?)
ALI!!! – Nisam znala odakle ima te ključeve (nisam znala ŠTO??? – OBJEKTNA!!!)
VREMENSKE (temporalne)
Uvrštava se u glavnu na mjesto POV-a. (kad, otkadm dokad?). Vezna sredstva su prilozi vremena.
- Prije nego što skočiš, dobro promisli.
NAČINSKE (moralne)
Uvrštava se u glavnu na mjesto PO načina. Pitanja: kako, na koji način??
Vezna sredstva: načinski prilozi: kao, kao što, kao na
- Učini onako kako misliš da je najbolje.
NAMJERNE (finalne)
Uvrštava se u glavnu na mjestu PO namjere. Pitanja: radi čega? Što je cilj? S kojom namjerom? Vezna sredstva: da, neka, kako, kao što, kao da...
- Najčešće izlazim da se odmorim od učenja.
UZROČNE (kauzalne)
Uvrštava se u glavnu na mjestu PO uzroka. Pitanja: zbog čega? Zašto?
Vezna sredstva: uzročni veznici, prilozi: zato što, jer što, budući da..
- Stali smo jer smo se umorili.
POSLJEDIČNE (konsekutivne)
ZSR u kojima se zavisan surečenica odnosi prema glavnoj kao što se Po posljedice odnose prema predikatu. Odgovaraju na pitanja kako? koliko? Slične su načinskim rečenicama. Vezna sredstva: da, te, tako da.
- Bura je bila tako jaka da bus nije vozio.
POGODBENE (kondicionalne)
Pod kojim uvjetom? U kojem slučaju?
Označuje se pogodba ili uvjet vršenja radnje u glavnoj surečenici.
1. stvarne ili realne – sadržaj glavne ostvaruje se ako se ostvari sadržaj zavisne
- Ako želiš doći, dođi odmah – veznici: ako, ukoliko, li
2. moguće ili potencijalne – moguće je da će se stvoriti pogodba
- Ako bi došao sutra, mogli bismo popraviti aparat. – ako, kad
3. nestvarne ili irealne – nemogućnost pogodbe – neostvarivost sadržaja
- Da dobijem na lotu, proputovao bih svijet – da, kad
DOPUSNE (koncesivne)
Kazuju da se na temelju njezinog sadržaja ne bi očekivalo ono što se zaista dogodilo u glavnoj rečenici. Odgovara na pitanja: Unatoč čemu? Vezna sredstva: iako, makar, mada, premda
- Premda se nije dobro snašao, odlučio je ostati.
POREDBENE
Poredbene rečenice su dvodijelne (paralelne ili antiparalelne) s komparativom ili nekom riječi poredbenog značenja. Sadržaj jedne surečenice uspoređuje se sa sadržajem druge. ZSR u kojima se zavisna rečenica odnosi prema glavnoj kao što se PO poredbe odnose prema predikatu. Veznici: što (tko), kako, kao štp, tako, nego, negoli, nego što, nego da. Poredbene i načinske razlikuju se prema veznicima. U načinske rečenice ne uvrštavaju se veznici poredbenih rečenica. Odvajaju se zarezom (inverzija)
- Što prije završiš školu, to ćeš prije tražiti posao.
25. Leksem, leksik, leksikologija, struktura jezičnog znaka, vrste značenja
Leksem – složena jezična jedinica koja obuhvaća ukupnost svih gramatičkih, paradigmatskih oblika i svih leksičkih značenja. Npr. Glava (glava, glave, glavom..ali i dio tiječa, dio knjige ili teksta, biti glavni u nečemu..). Sve leksemi nekog jezika tvore njegov leksik = ukupnost leksema nekog jezika.
Leksikografija – lingvistička (jezikoslovna) disciplina koja proučava i opisuje leksik nekog jezika. Proučava i opisuje vanjsku i unutrašnju strukturu riječi, njihove uzajamne odnose i uporabu u komunikaciji.Podjela: onomastika, frazeologija, leksikografija, terminologija, tvorba riječi. Onomastika (imenoslovlje) je znanost o podrijetlu imena, njihovu sustavu i značenju. (Antroponomastika proučava imena ljudi; toponomastika zemljopisan imena). Tvorba riječi je znanost koja proučava načine i sredstva oblikovanja u tvorbi riječi.
Struktura jezičnog znaka – jezični znak ima dva nerazdvojiva dijela: izraz i sadržaj. Izraz je materijalni dio jezičnog znaka; još se zove označitelj – to je ono što u govoru prepoznajemo kao foneme, a u pismu kao grafeme. Sadržaj ili označenik – to je pojam ili predodžba predmeta iz izvanjezične zbilje. Treći znak jezičnog člana je izvanjezična zbilja ili univerzum; znači sve ono što nas okružuje.
Pod jezičnim znakom najčešće se podrazumijeva riječ, ali se izraz jezičnoga znaka može sastojati od dvije ili više riječi. S obzirom na stupanj određenosti značenja riječi se dijela na:
Punoznačnice – leksičko i gramatičko značenje (imenice, glagoli, zamjenice, pridjevi, brojevi i prilozi.
Nepunoznačnice – gramatičko značenje = prijedlozi, čestice, veznici, usklici.
Jabuka: gramatičko: imenica, ž.r., jd. N
Leksičko: vrsta voća
Sadržaj jezičnog znaka može biti jednostavan i složen. Jednostavan (travanj – 4. mj. u godini, pivovara- tvornica piva..). Složen (pismo: omotnica u kojoj je papir s tekstom, sam tekst koji se piše, sustav grafičkih znakova za pisanje..)
Monosemija – sadržaj ima samo jedno značenje. Polisemija – više značenja.
Vrste značenja
Vrste (općeg) značenja:
1.a – prvobitno (ishodišno) značenje
1.b – osnovno (glavno) značenje
2. izvedeno značenje
Prvobitno značenje ono je značenje koje je riječ imala kada je prvi put zabilježena. Uglavnom se prvobitno podudara s osnovnim značenjem (koje je trenutačno aktualno i aktivno).
Izvedeno je značenje nastalo iz osnovnog značenja (nekim od prijenosa značenja). Npr. komad (komad torte; zgodna osoba).
Značenja sa stilističkog stajališta:
Denotativno značenje: neutralno značenje, osnovno značenje riječi
Konotativno značenje: proširuje denotativno značenje. Preslikava odnos govornika prema pojavi iz izvanjezične zbilje. Ovdje spadaju metafora i metonimija.
Magarac – dugouha domaća životinja – denotativno
- glupan, izvedeno značenje – konotativno značenje
26. Sinonimija
Sinonimija je pojava u jeziku kada dvije ili više riječi imaju različite izraze, a iste ili djelomično iste sadržaje. Grč. syn = isti; onoma = ime
Sinonimi mogu biti:
Potpuni – istoznačnice (glazba – muzika)
Djelomični – bliskoznačnice – nisu zamjenjivi u svim kontekstima (žena . supruga)
Obično se sinonimi javljaju kad je riječ je o posuđenicama i hr. leksemima – treba uvijek koristiti DOMAĆU RIJEČ!!! sistem – sustav
Sinonimija se javlja i kod žargona i kod dijalekata, ali tada govorimo o djelomičnoj sinonimiji.
Rajčica – poma- paradajz – pomidor
27. Antonimija
Antonimi – leksemi suprotnog značenja. Grč. anti – protiv, onoma – ime
Antonimija je svojstvo imenica (dan – noć), pridjeva (dobar – loš), glagola (ući – izaći), prijedloga (iznad – ispod), priloga (dobro – loše). Prema podrijetlu antonimi mogu biti:
1. raznokorijenski, pravi, primarni (istina – laž)
2. istokorijenski – tvorbeni – nastaju dodavanjem prefiksa NE (sretan – nesretan)
Prema naravi značenjske suprotnosti mogu biti:
1. binarni (ili – ili)
ili je muško ili je žensko; muško – žensko
jedan antonim u paru isključuje drugi.
2. stupnjeviti – između antonima može stajati još jedan član
ljubav-mržnja (ravnodušnost)
3. obratni – njima se može izreći isti sadržaj, ali obrnutim redoslijedom riječi u iskazu
Boris i Marko sjede ispred Lovre – Lovre sjedi ispred Borisa i Marka.
Općejezični antonimi su antonimi izvan konteksta i poznati su svim govornicima nekog jezika.
Kontekstualni antonimi nalazimo ih u književnosti, oni su rezultat individualnog stvaralaštva
Žuč – med
Oksimoron – spajanje potpuno suprotnih pojmova – rječita tišina
Antiteza – vrsat poredbe koja se temelji na poredbi – sit gladnu ne vjeruje, a ni zdrav bolesnome.
Paradoks – figura u kojoj se izriče naizgled u sebi suprotna misao. Znam da ništa ne znam.
28. Homonimija
Homonimi – leksemi jednakog izraza, a različitog sadržaja (značenja).
Homonimija – leksička pojava kad riječi imaju različite sadržaje, a izrazi su im isti.
Kosa – vlasi; oruđe, blaga gorsak padina
Homonimi su česta pojava u našem jeziku. Homonimi nisu poželjni jer mogu dovesti do nesporazuma. Kontekst nam pomaže u uklanjanju nedoumica.
Vrste homonima:
1. leksički – podudaraju se izrazi osnovnog leksičkog oblika, npr. rak
2. oblični (gramatički, morfološki) – oni kod kojih se izrazi podudaraju tek u nekim gramatičkim oblicima. Npr. sobom: I jd. soba; I jd. zam. SEBE
Ako se leksemi jednako izgovaraju, a različito pišu to su ISTOZVUČNICE ili HOMOFONI.
Rijeka – rijeka
ISTOPISNICE ili HOMOGRAFI – leksemi jednakog fonemskog sastava, a razlikuju se samo u naglasku ili duljini. slagati(ne govoriti istinu) – (nešto posložiti)
Nastajanje leksičkih homonima:
1. tvorbom riječi – npr. istupiti (učiniti tubim; iskoračiti)
2. posuđivanjem riječi – npr. paša (turski velikodostojnik; trava za ispašu)
3. značenjskim udaljavanjem – npr. list (riba, dio biljke, list papira)
4. glasovnim promjenama u prošlosti – npr. biti (postojati, tuči nekoga)
Danas se vrlo rijetko koriste leksemi recimo, biti (tuči), sud (posuda), žal (žalost), za razliku od svojih homonimskih parova: biti (postojati), sud (ustanova), žal (obala).
29. Vremenska raslojenost leksika
Dva su vremenska sloja leksika: aktivni i pasivni
1. aktivni leksik sadrži sve posve uobičajene riječi, one koji su u aktivnoj uporabi
2. pasivni leksik sadrži riječi koje su izašle iz aktivne upotrebe.
Između aktivnoh i pasivnog leksika postoji prijelazni sloj.
HISTORIZMI – leksemi koji su iz aktivnog prešli u pasivni djelovanjem izvanjezičnih čimbenika. Obuhvačaju nekadašnje titule, zvanja i službe, nekadašnje društvene javne ustanove, dijelove odjeće, novčane jedinice.. npr. surka, krinolina, škuda, barun..
Historizmi su izašli iz aktivne uporabe jer su nestali i društveno-politički uvjeti u kojima su se oni koristili. Koristimo ih ipak onda kada govorimo o vremenu u kojem su oni bili potrebni da bi označili nešto što je bilo sastavni dio života. Do jučerašnji historizmi kao što su župan, županija, kuna vratili su se u aktivni leksik zbog promjene društveno-političkih odnosa.
ARHAIZMI – leksemi koji su prešli u pasivni leksik djelovanjem unutarjezičnih čimbenika. Ovisno što je kod arhaizma zastarjelo, dijelimo ih na:
1. izrazne – kad je leksem zastarjeo tako da mu je izraz arhaičan, a sadržaj se izriče drugim izrazom. (čislo – broj, horugva – zastava)
2. sadržajne (značenjske) – ako je izrazu leksema pridružen novi sadržaj (luka – livada)
3. tvorbene – kad leksem pređe u pasivni leksik zbog tvorbenih elemenata (najčešće o sufiksu) (ljepost – ljepota)
4. fonološke – leksemi su arhaični i onda kad se u fonemskom sastavu očituje starije fonološko stanje (kuralj – koralj, sarce – srce)
5. grafijske i ortografijske – posebna skupina. Oni se primjenjuju uglavnom iz stilskih razloga.
Uz historizme i arhaizme pasivni dio leksika čine dvije manje skupine leksema:
1. nekrotizmi – leksemi karakteristični za leksik određenog pisca ili leksikografa, a nikad nisu zaživjeli u aktivnom leksiku.
2. knjiški leksemi – nalaze se samo u knjigama, najviše rječnicima.
LEKSIK NA PRIJELAZU
Prva vrsta su zastarjelice – leksemi koje koristi starija generacija (ferije – praznici)
Pomodnice – leksemi vezani uz neku pomodnu pojavu. Neke imaju duži, a neke kraći vijek trajanja. (bubi frizura)
Oživljenice – riječi koje se ponovo vraćaju u aktivni leksik (šport)
Novotvorenice/neologizmi – leksemi koji su potrebni da bi se označila neka nova pojava ili stvar ili da se zbog potrebe strana rijč zamijeni hrvatskom (printer)
30. Prostorna raslojenost leksika
1. lokalizmi – leksemi tipični za neko mjesto (gospar – Dubrovnik)
2. regionalizmi – leksemi tipični za određenu regiju (utvaj – pašnjak – Posavina)
3. dijalektizmi – obuhvaćaju cijelo područje jednog narječja. Hrvatski jezik ima tri narječja:
- čakavsko (zamjenica ča) – ima 6 dijalekata
- kajkavsko (kaj) – 6 dijalekata
- štokavsko (što) – 4 dijalekta
Štokavsko narječje nije isto što i hrv. standardni jezik, nego je samo njegova podloga, osnovica. To znači da standardni hrv. jezik svi govornici moraju učiti.
Vrste dijalektizama
o leksički – cijelim se svojim izrazom razlikuju od standarda (šugaman – ručnik)
o značenjski/semantički – njihov je izraz jednak standardu, ali je značenje drugačije (grub – ružan (Split))
o tvorbeni – koji se od standardnih leksema razlikuju po tvorbenim elementima (najčešće po sufiksu) (slonek, ptiček)
o fonološki – razlikuju se od stand. leksema po jednom glasu, naglasku ili po glasu i naglasku (uzeti – vazet, uzrt, vazjet, uzest, zet)
o etnografski – označuju neke specifične predmete ili pojave i kao takvi nemaju zamjene u standardnome jeziku (briškula, trešeta, bećarac, kulen)
31. Funkcionalna raslojenost leksika / stil, stilistika, karakteristike funkcionalnih stilova
Jezik kao sredstvo komunikacije mora zadovoljiti sve komunikacijske situacije. Anjih je nebrojeno mnogo. I nemože se svagdje i uvijek upotrijebiti ista riječ.
Stilistika je jezikoslovna disciplina koja proučava odlike jezičnog stila, načine i sredstva kojima se postiže posebna kvaliteta iskaza koja nadilazi gramatičku analizu. (grč. stilos – pisaljka)
Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika jesu:
ZNANSTVENI STIL – za ova jstil su karakteristični termini, stručni nazivi. U njemu nema kategorije individualnosti i osobnog iskaza ili osjećaja.
ADMINISTRATIVNO-PRAVNI STIL – karakteristične su ustaljene formule izražavanja. On je impersonalan. Koristi se u upravno-pravnim poslovima. To je hladan stil. (određeni klišei koji se ponavljaju)
NOVINSKO-PUBLICISTIČKI STIL – ima odlike znanstvenog stila. Vijesti moraju biti objektivne, kratke, sažete, bez osobnih stavova.
Kolumnisti – autori stalnih kolumna u novinma.
Neke vrste imaju izraženu piščevu crtu osobnosti.
KNJIŽEVNOUMJETNIČKI STIL – najslobodniji u izboru leksema i načina oblikovanja teme. Leksik ovog stila svakako je najveći iobuhvaća sve lekseme hrvatskoga jezika (dijalektizme, arhaizme..)
RAZGOVORNI STIL – pokriva svakodnevnu, običnu komunikaciju. Upotrebljava se uglavnom u usmenim oblicima. Razgovorni je stil bogat izražajnim, ekspresivnim riječima. Razgovorni stil nema podstilova.
ŽARGONIZMI – leksemi određene društvene skupine, jezik mladih. Često je metaforičan, vrlo živ u izrazu (zurka – frizura, mjuza – glazba..)
VULGARIZMI – psovke i ružne riječi, koriste se kao poštapalice. Ne rabe se u pristojnoj i uljuđenoj komunikaciji. Nekad nije psovka, ali u kontekstu tako izgleda (gnjida, papak).
32. Jezična i leksička norma, jezični purizam, frazeologija i značajke frazema
Hrvatski standardni jezik je normiran. To znači da se sustavom pravila određuje što je pravilno i nepotrebno hrv. stand. jeziku. Naravno, određuje se i što je pogrešno i nepotrebno. No nije uvije klako odrediti normu, normirati jezik jer i jednom određena norma nije vječna. Norma se uvijek dovodi u pitanje jer se jezik stalno mijenja. Opća standardnojezična norma sastavljena je od:
1. pravopisne (ortografske) norme
2. pravogovorne (ortoepske) norme (npr. radit ću izgovara se [radiću], a ne [raditću]
3. gramatičke norme, koja može biti
o fonološka
o morfološka
o sintaktička
4. stilističke norme
5. leksičke norme
Norme su svjesno napravljene i određene, tj. određuje ih cjelokupna hrvatska jezična zajednica i jezični stručnjaci. Mnoge se pravopisne norme određuju dogovorom. Norme se određuju u posebnim normativnim priručnicima.
Leksička norma
Leksik je najotvoreniji jezični podsustav. Odgovori na pitanja što ulazi u leksičku normu mogu se naći u jezičnim savjetnicima, znanstvenim i stručnim člancima, a djelomično i u rječnicima. (terminološki rječnici su uvijek normativni). Normom se određuje što je standardno, a što nestandardno, što pripada kojem funkcionalnom stilu, što je denotativno, a što konotativno. (npr. rajčica pripada stand. leksiku ž, a paradajz i pomidor nestandardnom).
Jezični purizam
Norma određuje što je pravilno i što nije pravilno, odnosno što je bolje. Iz težnji za što boljim, čistijim jezikom (bez stranih primjesa) razvio se jezični purizam ili jezično čistunstvo. Jezični puristi posebno paze na: pravopisne nepravilnosti, uklanjanje regionalnih karakteristika, ispravnu uporabu leksema. Jezični se purizam uglavnom najviše poistovjećuje s leksičkom čistoćom. U leksiku purizam posebnu pozornost posvećuje: novotvorenicama, prevedenicama, dijalektizmima, posuđenicama. Kada je riječ o dijalektizmima, jezični su puristi polazili od pretpostavke da se standardni leksik može popunjavati samo iz štokavskoga narječja. Danas se standardni leksik rijetko popunjava leksemima iz hrvatskih narječja, uglavnom se za nove pojmove uzimaju posuđenice. Purizam se najviše bavi posuđenicama. Medicinskim rječnikom reklo bi se da je purizam alergičan na posuđenice. Puristi su se već u starijoj hrv. književnosti žalili na velik utjecaj stranih jezika. Purizam ne zanimaju eponimi i egzotizmi, internacionalizmi (djelomično), posuđenice za koje nema dobre hrvatske zamjene.
Jezična kultura nalaže nam pravu mjeru. Pretjerana uporaba posuđenica ne valja, a nije ni odraz jezične kulture.
Frazeologija
lingvistička disciplina koja proučava ukupnost frazema nekoga jezika. Frazem = višečlana jezična jedinica koja se u komunikaciji uvije kreproducira kao jedna cjelina. (biti na konju, trn u oku..). Obilježja frazema:
1. postojanost veze njegovih članova – riječi od kojih se frazem sastoji ne mogu se mijenjati ni izbacivati (živjeti kao bubreg u loju)
2. frazem se mora sastojati od najmanje 2 punoznačnice
3. riječi u frazemu ne mogu se doslovno shvatiti – jer najmanje jedna riječ u frazemu dobiva novo značenje. (u laži su kratke noge – brzo se otkrije istina)
4. imaju sposobnost vršenja sintatičkih funkcija – u rečenici može imati ulogu subjekta, objekta, PO, predikata
Po svome ustroju frazemi se dijele na:
1. frazeme rečenice, poslovice, krilatice (kocka je bačena)
2. na frazeme sintagme – najbrojnija skupina (ni za živu glavu)
Prema vrstama riječi frazemi mogu biti:
Imenički: bič božji
Glagolski: kupiti prnje
Pridjevski: mrtav pijan, mrtav hladan
Priložni: mirne duše
Frazeološka sinonimija – podudaranje dvaju ili više frazema različitog leksičkog sastava u njihovim značenjima (suh kao bakalar – biti kao kost i koža)
Frazeološka antonimija – to su frazemi suprotnih značenja (živjeti na kruhu i vodi – živjeti kao bibreg u loju).
Frazemska sraslica – frazemi u kojima barem jedna sastavnica nema svog leksičkog značenja (šuš-muč pa prolij)
Podjela prema podrijetlu:
1. nacionalni – tipični za jedan jezik, jedan narod (puno će vode dotle poteći Savom)
2. prevedeni (Judin poljubac)
33. Leksikografija. Vrste i strukture rječnika
Leksikografija je dio leksikologije koji se praktično bavi sastavljanjem i pisanjem rječnika, proučava načela i teoriju sastavljanja rječnika.
Dvije su osnovne vrste rječnika:
1. enciklopedijski – obrađuju sve nejezične pojmove. Podjela:
prema opsegu:
a) enciklopedije- sustavan i vrlo opsežan opis pojmova
b) leksikoni – sažetiji opis natuknica
Prema sadržaju
a) opći – sva područja ljudskog znanja
b) posebni – samo neki određeni dio
2. Jezični (lingvistički ili filološki) rječnici – obrađuju jezične pojmove
Prema sadržaju dijele se na:
a) općejezične
- obrađuju opći leksik
- obrađuju određeni leksički sloj
b) posebne ili specijalne – obrađuju samo stručne nazive struke ili znanosti, terminološki rječnici
Prema opsegu mogu biti:
- mali (10 000 – 15 000 natuknica)
- srednji (40 000 – 60 000)
- veliki (više od 100 000)
Prema broju jezika: jednojezični, dvojezični, trojezični i višejezični.
U dvojezičnim i višejezičnim rječnicima jedan je jezik polazišni i za njegove se riječi pronalazi jednakovrijedna riječ u odredišnom jeziku.
Struktura rječnika
Riječi su u rječnicima najčešće poredane abecednim redom (A-Ž).
Svaki se rječnik sastoji od leksikografskih jedinica, riječi koje se objašnjavaju oviso o tipu rječnika. Ta se riječ zove natuknica ili lema (grč. lemma – ono što je primljeno). Iza natuknice su odrednice. One pobliže određuju natuknice. Odrednice su:
Gramatičke (gramatički podaci)
Etimološke (o podrijetlu)
Stilističke (o pripadanju kojem funkcionalnom stilu)
Normativne (standardni jezik, dijalekt, aktivni ili pasivni leksik itd.)
Odrednice se pišu kraticama i obično kurzivom. Nakon odrednica slijedi leksikografska definicija. Ona mora biti jasna i mora obuhvatiti sva značenja natuknice..
34. Hrvatski rječnici
1595. Faust Vrančić, Rječnik pet najuglednijih europskih jezika – latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i mađarskoga. = To je prvi tiskani hrvatski rječnik. (3500 riječi). U njemu su prisutne čakavske i štokavske riječi te nešto malo kajkavskih.
1599. Bartol Kašić – Hrvatsko-talijanski rječnik, tiskan tek 1990. u Zagrebu
1649. Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga = trojezičan-hrvatsko-talijansko-latinski.
1670. Juraj Habdelić, Dictionar ili reči slovenske = kajkavske riječi. Dvojezičan-hrvatski i latinski.
1728. Ardelio Della Bella, Dizionario italiano, latino, illyrico – dodana mu je i gramatika hrv. jezika Pisan je štokavskom jekavicom, ima i čakavskih riječi.
1740. Ivan Belostenec, Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili latinsko-ilirska riznica riječi). To je latinsko-hrvatski rječnik i obrnuto. Hrvatske riječi su uglavnom iz kajkavskog narječja.
1742. Franjo Sušnik i Andrija Jambrešić, Latinski rječnik s ilirskim, njemačkim i mađarskim tumačenjima, pisan je kajkavskim narječjem.
Matija Petar Katančić nije dovršio svoj Pravoslovnik – etimološki rječnik. Došao je do riječi Svemoguch i do nje ima 53 000 riječi. Čuva se u Budimpešti.
1801. – 1810. Joakim Stulli, Rječosložje iliričko-italijansko-latinsko. Ovo je naziv drugog dijela. Inače, ovo je trodijelni trojezični rječnik pisan štokavskom ikavicom.
1842. Ivan Mažuranić i Jakov Užarević, Njemačko-ilirski slovar. To je prvi rječnik pisan novim slovopisom, tj. Gajevom latinicom. Ima oko 40 000 riječi.
1874. Bogoslav Šulek, Rječnik znanstvenog nazivlja. Rječnik je trojezični: hrvatsko-njemačko-talijanski. Šulekovi prijevodi naziva kemijskih elemenata i danas su prihvaćeni (kisik, vodik..), a neki su odmah odbačeni (smrdik za brom, gorčik za magnezij..). Napisao je i Njemačko-hrvatski rječnik (1860.).
1880. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika – prvi svezaka Akademijina rječnika. Uređivala su ga šestorica urednika: Đuro Daničić, Matija Valjavec, Pero Budmani, Tomo Maretić, Stjepan Musulin i Slavko Pavešić.
Sadrži oko 250 000 natuknica.
1901. Ivan Broz i Franjo Iveković, Rječnik hrvatskoga jezika, natuknice su bile birane samo iz usmene narodne književnosti dok je cjelokupna hrvatska pisana književnost ignorirana. Zbog toga je oštro napadan.
1938. Nikola Andrić i Iso Velikanović, Šta je šta – slikovni rječnik hrvatskoga jezika.
1940. Petar Gruberina i Kruno Krstić, Razlike između hrvatskog i srpskog književnog jezika – prvi razlikovni rječnik hrvatskog i srpskog jezika.
1991. Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, prvi jednojezični jednosveščani rječnik hrv. jezika.
1993. Hrvatski biografski leksikon (A-Bi), (Bj – C), (Č – Đ), 1998. (E – Gm).
1997. Hrvatski leksikon
1999. Moguš, Bratanić, Tadić, Hrvatski čestotni rječnik
2000. Rječnik hrvatskoga jezika.
35. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika
U tzv. drugoj Jugoslaviji (1945. – 1990.) hrvatskom jeziku se jamčila ravnopravnost s drugim službenim jezicima te države (makedonski, slovenski, srpski). No, u praksi je to bilo drukčije jer je u svim tijelima savezne uprave, administraciji, vojsci i diplomaciji prevladavao srpski jezik. Polovicom 50-ih god. 20.st. oživljavaju ideje o jedinstvenom književnom jeziku za Hrvate, Srbe i Crnogorce. Državna politika teži zanemarivanju razlika izneđu hrvatskog i srpskog jezika, tj. podupire jezični unitarizam. To je izazvalo otpor u hrvatskim kulturnim i znanstvenim krugovima. 1952. u Zagrebu počinje izlaziti časopis Jezik. Izdavač je hrvatsko filološko društvo, a prvi urednik mu je bio Ljudevit Jorke. U Jeziku su objavljivani članci i osvrti o suvremenom hrv. jeziku, ali i o njegovoj prošlosti. 17. ožujka 1967. objavljena je Deklaracija o položaju.... u zagrebačkom časopisu Telegram. Deklaraciju je potpisalo 18 znanstvenih i sveučilišnih i kulturnih ustanova. Zahtijevalo se da hrv. jezik u skladu sa zakonskim odredbama bude i u praksi ravnopravan, u javnom životu, upravi i školstvu. Potpisnici Deklaracije doživljavaju jaku političku osudu i progon, ali to je ipak bio početak borbe za samostalnost hrv. jezika, a u konačnici i za političku samostalnost Hrvatske.
36. Komunikacijski tekstovi
VIJEST – kratki javni tekst bez komentara. Sadrži samo najvažnije podatke koji su izrečeni jednostavnim rječnikom, bez uporabe stilskih figura. Vijest može biti govorena ili napisana, što ovisi o mediju.
OBAVIJEST – kratki usmeni ili pisani oblik kojim se što priopćuje određenim osobama ili široj javnosti.
OGLAS – kratak usmeni ili pisani oblik koji poziva na nešto i daje podatke o nečemu.
REKLAMA – vrsta oglasa koji nastoji promaknuti proizvod, promidđbeni oglas. Pisana je kratko, najčešće duhovito i provokativno. Ako je usmena, onda su i zvučni efekti važni. Česta su poigravanja značenjima riječi, prenesena značenja i dvoznačnost.
ČESTITKA – može biti usmena ili napisana. Već su se ustalili i uobičajeni nazivi, tzv. formule za čestitke. Obično se izriču dobre želje.
ZAHVALNICA – lijepo ponašanje, uljudnost zahtijeva da primatelj čestitke zahvali čestitaru. Zahvalnica ne mora uslijediti samo nakon čestitke nego i nakon učinjenog dobrog djela.
POZIVNICA – napisan tekst kojim se poziva na proslave, predstavljanja, izložbe, sjednice i sastanke. Ovisno o sadržaju događaja na koji se poziva, pozivnica će biti više ili manje svečana. One svečane tiskaju se na posebnom papiru i obično su ukrašene. Pozivnica mora sadržavati ime pozivatelja, razlog, mjesto, vrijeme događanja..
Na kraju, obično sitnijim slovima, napiše se dodatna obavijest.
Poslovna pozivnica mora imati i dnevni red sastanka.
SUĆUTNICA – Izjava sućuti je napisan oblik izražavanja suosjećanja i sućuti, obično nakon nečije smrto. Piše se umjereno-patetičnim stilom, ako je duža, biranim riječima i stilskim sredstvima. Najčešće je kratka i piše se na konvencionalan način.
37. Zapisnik
Pismeni dokument koji sadrži zapis izrečenoga za vrijeme sjednice, sastanka i sličnih skupova.
Bilježi se samo ono najvažnije ili se izlaganje zapisuje stenogramom, a poslije prepisuje, ili se jednostavno snima pa se taj fonogram prepisuje.
Struktura zapisnika:
- broj sastanka, ime ustanove, mjesto i datum održavanja, popis prisutnih i popis odsutnih osoba.
- Dnevni red
- Pregledan zapis tijeka sastanka po točkama dnevnog reda u koje mmoraju biti zapisani svi izneseni podaci i zaključci.
- Na kraju potpisi predsjednika (skupa), zapisničara i ovjerovitelja (osobe koja supotpisuje točnost zapisanoga).
